Prosto je

Još ja tražim svoje snove kroz budna lutanja.
Neskladno je svijet plavi poređao oblike,
misao se vijerno kune zakletvom ćutanja.
Zar ti mislis da poznajem svaku boju s’ moje slike?

Zid na temelj jednog „neću“, inatom smo zidali,
isto su se stada strasti kretala planinom
i čežnjive oči duše, nadom smo vidali,
a rastanci zreli ljudi, svak’ svojom tišinom.

Sada ćuti moje vrijeme, ćuti jer te voli!
Svoje muke ja sam svojim mukama mučio.
Od milion kapi vode moje su od soli,
kroz oluje i kroz sunca ništa nisam naučio.

Zašto viječno znaš da kunes to što sam ne umiješ?
Cipele se izuvaju pred svakom obalom.
I listanje i blistanje katkad ne razumiješ
uvijek se bez istine sudilo odanom.

Moć je samo strah od sivih vremena.
Kad zaključaš vrata, zaključaj da se vratiš.
Slutnje rode ljubavi iz suvih sjemena.
Sve je prosto kao što prosto ti ne možeš da shvatiš!

Oči za neke nove vidike

Sumnja je to i zašto si krenuo za njom?
Misliš li stvarno da je iko ikada saznao zašto je baš on rođen a neko drugi umjesto njega?
Zašto baš on mora toliko puta umirati u samo jednom i nikad dovoljno dugom životu?
U ovoj tišini koju čuješ prepoznaćeš jedino oblik svoje samoće.
Sad si ljut na nju?!
Nemoj tako, nemoj tako nikako!
Samoću moraš poštovati.
Ona u sebi ima sve što si želio svih ovih godina mladosti i svih ovih godina od kada si priznao da si počeo stariti.
Sjeti se koliko si puta poželio samoću, kada ti je isto toliko puta svega bilo preko glave, problema na poslu, problema u ljubavi, u kafani, u prevozu…
Koliko si puta na put pošao da je pronađeš i tražio i lutao za njom?
Sada kada si je našao, shvatvši da je ona oduvijek bila u tebi, ti se sada ljutiš na nju.
Ljutiš – jer ti pomaže da shvatiš ko si ti, od čega si i koliko bola i radosti još mogu ponijeti tvoja ramena.
Osjećam da si shvatio da te ne ubjeđujem u njenu moć već ti pričam u ime njenog života.
Glupo je da budeš žedan pored bunara! Da ne priznaš sebi da samoća ima oblik i stav i iskustvo.
Kako god, ona ti je jedina čista i vjerna, data na poklon na dan tvog rođenja.
Vjerna i kada si i sam bio u različitim oblicima. Kada si od sebe pravio i kralja i slugu, Boga i nevjernika.
Čak i onda kada si navodno shvatao svoj smisao života.
Samoća nikad ne dolazi prazna i sama. Sastoji se iz sitnih zrnaca različitih životnih zasićenja, koja kada se nagomilaju tek uspiju da naprave nju.
Ne shvataš?!
Gledaj… U jednoj lopati pijeska stane milijarde i milijarde zrnaca pijeska. Pa izračunaj koliko zrnaca pijeska ima u ovom prelijepom mostu  ili u ovoj visokoj zgradi ili u ovim dugačkim putevima koji od Zemljine lopte naprave da liči na klupko konca.
Samoća ti pomaže da se osvrneš oko sebe, da prepoznaš da imaš zdravlje i oči u kojima se ogleda zvjezdano nebo, od kojih bar četiri sijaju samo za tvoje postojanje!
Sad izmjeri koliko ona bogatstvo nosi i koliko je to ogromno mnogo.
Samoća te zbog toga budi.
Budi te da ne prestaneš da želiš svoje želje. Tvoja jedina misija života je da upoznaš onog ko ti stvarno jesi, a samoća i dolazi onda kada si potreban samo samom sebi.

Naše sunce

Za sve je ovo, naše sunce krivo.
Za slijepo vrijeme, što sada teče.
Samo je sjećanje ostalo živo…
Pa, svaka svjetlost ko so me peče.

Za svaki osmjeh ..
Za svaku nadu ..
Kriviću samo našeg sunca sjaj.
Kome da letim u ovom padu,
i kome ću biti srećan početak,
sad kad sam našeg početka kraj?

Moja neprestana umiranja – moje strehe
i tvoja glasna zelena nadanja ..
Samo su suncu poznata ušća,
naše duboke presušene rijeke.

I red je da ti to jednom kažem ..
I red je da i meni jednom kažem.

Za sve je ovo naše sunce krivo!

Za dvoje

Tankim vjetrom listam sve ljubljene usne
tad me misli uzavrele povedu za ruku…
U nove mi bore, stari talas pljusne
pa uplovim tiho u nadanja luku.

Kad daruješ – ćuti!
To prvo nauči!
Neka taj, kom pokanjaš, sluti od koga je.
Nek preslatka vjera nekom slutnje muči.
Poklon – to je pregršt smijeha i izdaje.

Ja sam svakom putokazu okrenuo leđa.
Sav bijah smisao koji nadom blista.
Kud sve nisam letio, srećnu da te nađem…
Sivom moru šapnuo suncem da zablista.

Poklon ne postoji ako nije iskren.
Dar iz čistog srca – svijet je za sirote.
Često oči poklone najsjajniji biser
sa dovoljnom cijenom da spere sramote.

Svoje tijelo pokazaćeš nekoj drugoj sobi
ta svjetlost po tebi nisu ruke moje.
Sakrivena strast ćutaće u tvojoj garderobi
i ta čudna spoznaja da smo od tad dvoje.

Istina za sve

Istina tišine, spava u toj laži,
i jako je brza, brza kao strijela.
Slane noći od talasa, u očima vlaže
ta šarena sjećanja, sad su prazno bijela.

Nekako je moranje, izgubiti sve
i sve lijepo vratiš, jer to nije tvoje.
Sreću, tugu, visinu, padove,
i laž o moranju, da živis u dvoje.

Svitanja se poklope, sa svjetlima voza,
sudbine se bore život da sputaju.
Budan ćeš da spavaš, na noktu svog loza,
budućnost je trampa, snova sto lutaju.

Laž se vidi najviše, kada je skrivena,
sloboda je cilj u životnoj želji.
Čaša je bez tajni, kad je ispijena
a pitanje žilet, kad odluku dijeli.

Ja udišem vrijeme, od kad tebe znam,
sad sve ima smisla, vise ga ne mucim.
I svaki put imam, to sto uvijek dam,
ljubav je nauka koju sada učim.

Neceš sresti proljeće, kad nisi zaljubljen,
ni uviranje, ni vrenje, ni prelijepe dane.
Samo si pronadjen, u ljubavi izgubljen,
jer život je kompletan kad u kofer stane.

Još je volim

Sazvježđa u noći, zamke su za tužne.
Prođe mi samoća, kroz moj svaki dan.
Moja mora silna, sad su lokve ružne,
iz očiju mojih stala su na dlan.

Nisam iskren, znam da je još volim,
prazne su mi riječi, moje pouzdanje.
Sve redje ozdravljam od tolike boli,
sudbina je samo, vječno ostavljanje.

Nosim svoje juče u sutrašnji dan,
ako meni ikad kreneš, vrati se pred zoru.
Za uho ti poljubac, ostavih u san,
na dlanu da vidiš, ljubav u mom moru.

Kako da sam srećan, kad sam stalno loše,
kada spavam budan, iz noći te sklanjam.
Putokazi mojih želja kajanjem se troše.
ako kreneš nađji me, gdje nas dvoje sanjam.

Želja za tobom

Zima je prepuna, želje za tobom,
taj sjaj kad oslijepi, sva rečna korita.
Sve je kusur, sem čežnje za tobom,
i sretne me sjećanje, pa za tebe pita.

Usne sam sakrio, sve tvoje da čuvaju,
u toj želji oživim, sve nevjerovatno.
Pa košave, počnu jugom da duvaju,
sagorim svu čežnju, tom ljubavlju zlatnom.

Vidiš da mi prsti rastu prema tebi,
sav taj kusur mali, na usne mi stavi.
Šta će mi sloboda, kad ja ne znam gdje bih,
lijevu jedva spasih, sad me desna davi.

Malena je šara na tvome opanku,
kad razum zadrijema, srce svega ima.
Obasjaće sunce, ruke mom proplanku
i ostaće topla, ta sjećanja zima.

Pokušaću

Razumjeću noći u kojima te nema,
tim mirisom samo odeš, i opet razbudiš mi glavu.
Moja želja da mi duša u tvom snu drijema
i kad dišem za oboje, da nisam u pravu.

Ja još uvijek, crtam mjesec u bajatoj vodi,
razmišljam o onom, što mi oči vide.
Nikad nisam muški, razgovarao s Bogom,
kad usne mi, noć od čežnje postide.

Ruka mi je slaba i takva mi neda,
da sve ovo sklonim iz mučnih stradanja.
Da putovanje zaustavim, il’ se samo, preda
Čudno vrijeme da tinja iz čudnih nadanja.

Lažeš li imena ti, kroz te oči slane?
Lažeš ljubavi i o ljubavi sve!
Te su suze, kroz let iste vrane,
stvorile mi tugu, rane-ožiljke.

Umorio sam život koliko te želim,
otisci su tvoji, golo rečno dno.
Ovo vino trag je koji dijelim,
sa lažima prostim, vrlo iskreno.

Nadanje miriše, na prezrelu ljubav,
da mi nije nemira, odlazak bih bio.
Svako mi je pitanje te tišine udav,
ludačko je vrijeme jer kajanja se smiju.

Počelo da sazrijeva, dođi mi u ljeto,
naslikaj na prozoru usne i osjeti muku.
To jutro nek’ ostane uspomeni sveto,
mjesec iz te lokve, nek’ obasja luku.

Pa da i ja gledam, tu širinu neba,
osjećaj kad lebdim, na rukama Boga.
Nikada nisam uzeo, više neg’ mi treba,
a sad mi treba malo i manje od toga.

Pa presrećan obasjan, a nisam sa tobom,
da ne grizem sebe, što bijednika neće.
Pohlepu da pošaljem njoj sa drugim bogom,
i napunim ruke, dobre prazne sreće.

San

Šta ako sam osuđen na bezdan i samoću
u nemirnom moru smiren ću da žmurim
i uzeću ružu opet koju hoću,
i ostaću trijezan u pijanoj turi.

Ako srce moje nađeš, i ti na tom putu,
iz zemlje da nikne jedno malo nebo.
Ti zakrpi tvoj dzep, al’ na mom kaputu
jer je moj zagrljaj samo tebi trebo’.

Sem duše, ja nemam ništa što je vrijedno,
a tamo je svijet tri put prešpartan.
Šta će meni troje? Kad ja nemam jedno,
jer život je buđenje, noć i jedan dan.

Starost nije bolna, bolna je praznina,
ruka je mašina i nježnog i grubog.
Osjetićeš vjetar sa hladnih planina,
kad umoriš život pored nekog drugog.

Kad nadođe miris ljeta, u kišno popodne
i znakovi šareni što naprave dugu.
Znaj da mi je žao, što te nisam poveo,
putovanjem plavim uz nebesku prugu

Račun za mene

Zaboravi vrijeme, suludo je bilo,
okani se kiša, poruka i mojih osjećanja.
Bolno mi je vrijeme zaspalo u krilo,
ljubavi su samo gorka pokajanja.

Nisam ja za tebe, nikad krojen bio
mi bilo smo nepar, dva plus sedam.
Sreću sam živio, a nesrećan snio,
tada sam te puštao, sad bih da te nedam.

Nagovori mene da te mrzim,
poljubi drugoga, pričaj o toj sjeni.
Opet ću ti bježati, sve dok tebe držim,
da izmirim račun, ko svi ostavljeni.

Minuli dan

Šta je to, što me, ovoliko smanjilo?
Ništa me nije ubilo.
Ništa me nije otanjilo.
Samo sam, nekako manji.

Što molitve samo, moje ruke mole?
Ili me bez nade, tuga izvela iz sna?
Neskladan mi kostim.
Nemoćan ja.

Zastao sam.
Ili sam skroz stao?
I voćka, i sva jesen na peteljci visi.
U srcu je skladište gdje prostori zvone.

Možda me život konačno, spremio da shvatim,
da se orlovi ne čuvaju na balkone.
Kad bi obećanja bogova prestala da ćute.
I moć odlaganja zaliči na cvijeće.

Šta me to slomilo, ovolikog mene?
Pa moje ptice, da polete neće.
Doirnu me odluke. A koja je prava?
Koliko to treba?

Jel’ bi jedan život bio dovoljan da patim,
ako sam volio tako kratko?
Da li su pitanja bili odgovori, kad sam
slomljenu čašu ljubavi milovao glatko?

Bijeg

Ostavljene stvari putuju po mraku,
da boluješ tiše, tiše nego pogled.
Ne mogu se riječi loviti u zraku,
sa sudbom se dijeli i usamljen čovjek.

Kratke su godine, sjećanje kad leti,
boravak tih koraka, čuje se po kiši.
Dan je mala strijela u životnoj meti,
moraš biti velik, da bi bio viši.

Neka tvoje oči, jednom mene nađu,
ne znam da li plaču vrbe u tvom kraju.
Promašene ljubavi prelako se snađu,
kad zavole laži u svom zagrljaju.

Zakoni su moji, sada vrlo jasni,
molitva u rukama zarobljena leži.
U tišini šapati, baš su jako glasni,
vraćanje je put gdje se stalno bježi.

Bez tebe

Postoje stvarnosti mjesečevih strana
one su tišine i skroz crno bijele.
Onda kada ptice bez svojih su grana,
i kada se sreće na dvije tuge dijele.

Postoje minuti u toj maloj tajni,
kad su želje jake kao kišne rijeke.
Od šarene jeseni, majevi su sjajni
želje kad požele te šetnje daleke.

Teško je bez tebe sačuvati mir,
i toplini hladnoj naći sličan strah.
Teško jer misao samoće je hir,
tvrđava bez vrata posjed je na dah.

Opuštena jeste s pitanjem tišina,
makaze su pruge i moje i tvoje.
Nemoćna korača te žene daljina,
da sačuvam sreću od tuge za dvoje.

Zar je bitan razlog kada rane liječiš?
I izvoru voda može da nestane.
Srcem to što ljubiš kad razumnog spriječiš,
da savladaš mir u ratu da ostane.

I ostaće u tišini sve na ovom svijetu,
ja tražiću skriven tu nađenu tajnu.
Da u nebu nadanja osvojim planetu,
i s osmjehom klovnu vratim ovu suzu sjajnu.

Otkako te nema

Svaka nova zora nove misli ima,
a oči su biseri od najboljeg pogleda.
Jedno ljeto tamburu u srcu mi štima,
a da sok od ljubomore nečeg lijepog ima.

Pa da pobijedim snove,i zarobim viteza,
da istjeram jelene iz tih gustih šuma.
Da postanem ukras, na njenoj lepezi
i opametim čekanje, kada siđe s uma.

Otkako te nema, sve te više ima,
gladna su mi sjećanja u zagrljaj sjela.
Misli mi ugarci, život oblak dima.
Sjenke od nadanja, sad su moja tijela.

Slutnje su mi riječi, u noći od straha,
sve to nedohvatno, željom se obuklo.
Rijeke su crvene uz put divljeg daha,
a patnja mi plamen, sjećanje podmuklo.

Mostovi se smiju kada njima hodim,
ne znam što mi stojiš na desnom ramenu.
Crna kosa talasom, uspomenu vodi,
da zakljuca tajnu u mekom kamenu.

Svi zapisi moji, nisu plačne tuge,
ni okeani nisu mučili misli utopljene,
prazna su mi neba kroz šarene duge,
to je moje platno slike uramljene.

Moje i njeno

Svaki put pogledam u pod, kada se postidim,
i kajem se glasno.
Izvini ne razumijem, kada crveno vidim,
najviše mi oprosti, kad ti nije jasno.
Ljudi su obični, ništa baš posebno,
mladi zaneseni, stariji bez stida.
Krojač sve prekraja, skalperom što sjaji,
kijamet je samo, kad se ljubav vida.

Svako je talenat, gledaj oko sebe,
čovjek kada gubi, sve bi tad da zna.
To što sada jeste, davno je ukrao,
onda kad je sit gladnom zagonetku dao.

Neka njega tamo, kada neće ođe,
putnik je namjeran, tek ako okasni.
Sivila su bijela sa pucnjem u zoru,
sporo leti pero što život objasni.

Stalne su podjele, na moje i njeno,
u mirisnoj postelji, šuška sve od laži.
Samo pokret smjeran, zna sve da ostvari,
srcu je baš drago želja kad zatraži.

Ovako se rastajem, ja od bilo koga,
slutio sam ovo i kad te nije bilo.
I čovjek i žaba, vidiš isti su prinčevi
i ovo što sam pisao nikad se nije zbilo.

Varaš me

Varaš me slutnjo, da ne postojim,
brojim sam vrijeme, samoćom glasnom.
Moje bi srce od tijela, da odvojim,
pa da se nečasnom, napraviš časnom.
Varaš me, isto ko ptica jesen,
da, ono što jeste, kažem da nije.
Da umirem i danas, vinom zanesen,
varaš da stradam, od slutnje dvije.

Varaš mi dan, samoću i noć,
varaš mi okean i sav moj svijet.
U pet minuta, ti saznaš šta hoću,
i prevarim inat,skroz razapet.

Varaš i varaj, vidim mora tako,
vazduh je sitan, pa jasnije vidim.
Ono što nosim, spustiću nekako,
i prevarim osmjehom, sve čega se stidim.

Budan sanjam

Zlatim tajnu kroz srebrene oči,
mučim usne, tuđe žene ljubim.
S njima budan sanjam u sred noći.
I dobijam sve što drugi gubi.

Boli jako što vratiti neću.
Moć je moja slaba, baš premala.
Divan život, življen za svu sreću,
što sastavih od par ogledala.

Ostaj tamo, a ja ću ovamo.
Uspjeli smo tu je vrijeme stalo,
sad dajemo poglede kajanja,
živoj nadi što je osta’ malo.

Samoća

Sazvježđa u noći, zamke su za tužne.
Prođe mi samoća, kroz moj svaki dan.
Moja mora silna, sad su lokve ružne,
iz očiju mojih stala su na dlan.

Nisam iskren, znam da je još volim,
prazne su mi riječi, moje pouzdanje.
Sve redje ozdravljam od tolike boli,
sudbina je samo, vječno ostavljanje.

Nosim svoje juče u sutrašnji dan,
ako meni ikad kreneš, vrati se pred zoru.
Za uho ti poljubac, ostavih u san,
na dlanu da vidiš, ljubav u mom moru.

Kako da sam srećan, kad sam stalno loše?
Kada spavam budan, iz noći te sklanjam.
Putokazi mojih želja kajanjem se troše.
ako kreneš, nađji me gdje nas dvoje sanjam.

Nepar

Zaboravi vrijeme, suludo je bilo,
okani se kiša, poruka i mojih osjećanja.
Bolno mi je vrijeme, zaspalo u krilo,
ljubavi su samo gorka pokajanja.

Nisam ja za tebe nikad krojen bio,
mi bili smo nepar, dva plus sedam.
Sreću sam živio, a nesrećan snio,
tada sam te puštao, sad bih da te nedam.

Nagovori mene da te mrzim,
poljubi drugoga, pričaj o toj sjeni.
Opet ću ti bježati, sve dok tebe držim,
da izmirim račun, ko svi izgubljeni.

Ljubav

Ne misli na mene, kada mene nemaš,
zaustavi disanje,samu sebe slaži.
Putnici su budni u vozu što drijema,
što za život jeste,za ljubav ne važi.

Mnogo je pitanja, kada čovjek stari.
Čudo je strah ljudski, kad osvaja sobu.
Glasno je ćutanje djece kad odrastu,
kad ostavlja nada, svoju garderobu.

Okretanje leđa više i ne vrijeđa,
sve je više onog, što je uvijek bilo.
Smijem voljet ljubav al’ da ćutim malo,
to sve što smo mogli, vidiš nije nam se dalo.

Vid

Da li oči vide, samo dahom?
S željama sretam tamne noći,
ili vješto uvjek udara zamahom
možda duša traži srcu oči.

Na svijetu samo vrijeme postoji,
i pruža želji tiho obećanje.
To što kune ljubav, više me ne boji,
san je samo java noći odsanjane.

Budućnost je ritam­ talas plave vode,
kada zrno sadiš, tegni ga na dlanu.
I dan je tek slobodan, kad od zore ode,
i vrlina se vremenom, pretvori u manu.

Tajnama je ukrasila svoju crnu kosu,
pa putevi skriveni kroz niti i vlasi.
Treba da zaboravim, taj profil na nosu,
jer čuvah vagone u toj praznoj časi.

Ja spavam na štriku i mamurne sam glave,
treća sreća, često čudno drijema.
Samovar je tajna, čuva zlatne trave
i na platnu nadjem to sto budan snijevam.

Tvoj korak

Moraš znati da si nekud krenuo,
kad odlučis želje, da zatražiš.
Da znas svoje, kao lice njeno,
tom odlukom sebe da potražiš.

Kada kreneš nikom ne govori,
put taj stoji, ali ne postoji.
Sve sto nađes odlukom otvori,
i postani ono, čim se nebo boji.

Kada kreneš, nikad ne odustaj,
proslost bacaj sa svakih litica.
I duvaće vjetrovi, ali ne posustaj,
jer ćes sebe naći, gdje nema ulica.

Od tada će biti sve puna minuta,
kada kreneš, ka svom ogledalu.
I vrtiš se srećan bez teških kaputa,
jer je dunja najmirisnija kad je na ormaru.

Čudo koje ti znaš

Kada kradeš snove, to nema istu nadu
još treperi plamen i kad jako žmuriš.
Vjernosti su ptice što lete ka padu,
polomljenog srca stradanju da žuriš.

To što želiš nemaš sve dok budeš živ.
Čovjek sve što ima, sve mu više treba
a kletve se ostvare tek kad nisi kriv,
iz prošlosti slutnja kad budućnost vreba.

Odluke te grle toplim tankim čudom,
spava tvoje vrijeme u tvom cilju tamo.
I izdaje jedeš opet s tvojim judom
nevjeri da vjeruješ, da se dobro znamo.

Koliko?

Koliko to tajni, u tebi ima?
Koliko nečega, što saznaš tek sad?
Koliko mjeseci, traje tvoja zima?
Koliko si mladosti, dužan da si mlad?

Koliko snova, budan sada vidiš?
Koliko treptaja izda, tvoja strah?
Koliko obraza, želis da postidiš?
Koliko disanja, krije jedan dah?

Koliko pitanja, na pola su puta?
Koliko odgovora, traži slijepa nada?
Koliko koraka, korača i luta?
Koliko oči, otvaraš baš sada?

Koliko su čula, ugašena tiha?
Koliko osmjeha, duguješ ti meni?
Koliko proljeća, krije par minuta?
Koliko šarenog, ljubav zacrveni?

Koliko si volio, baš u ovom danu?
Koliko si tražio, ono što je tudje?
Koliko želis, tu ženu sanjanu?
Koliko izađe, prije nego uđe?

Koliko dana, traje tvoja rana?
Koliko srce, izdržati može?
Koliko plodova, rađa jedna grana?
Koliko štapica, jaku vatru lože?

Toliko isto, kao i koliko?
Toliko je malo ili još i manje?
Toliko dugačko, bice samo tanje?
Toliko je život, sanjano nadanje.

Usne

Kada usne, daju svilen trag
i dodiri kao kiša pišu.
Kada on­ona postane na mah,
u željama kad skriveni dišu.

Onda ukus usne iste krivi,
kao oblak kad se suncu sklanja,
oči vide, što uši ne čuju,
čežnja plijeni, a stvarnost se sanja.

Sve će krive zore da otkriju,
osim tajne, nekog ko je drag,
tad se rađa ljubav, kao nada,
i u vodi pronalazi trag.

Sam postaješ dok si stalno nečiji.
Mrsiš kose, svoje usne ljubiš,
i dodire sve kada izvježbaš.
Sve saberi kada sve izgubiš.

Zbog ljubavi tajne će i bit

Oči otvaraš po moru sivom,
gledaš u nadu uvijek predaleku.
Umivaš sjećanja sanjivim treptajima,
a život je smirio nabujalu rijeku.

Sasto’ se dan sa istinom,
došao je i smisao da se razmazi i kaje.
Pogledao, ocjenjivao, pa pljunuo u dlanove.
Da je ljubav pametna i kad nema planove.

Samo zbog ljubavi, tajne će i biti,
kad suza kaže, pa pokvasi kišu.
Tad jako zažmuri sumnja da se stidi,
i dok spavaš znaj da ljubav odsanjane vidi.

Sjećanje

Tamo gdje nema, onog koga voliš
neka samoća i pohlepa vlada.
Nekog kog nemaš, koga i sad moliš,
baš tu je nastala, posljednja nada.

Usne su ljubile, a dani znali,
velike slutnje istine skrile.
A noći bježale u zagrljaj mali,
jer one su ljubavi, već ljubav i bile.

Tih mladih dana, stario sam često.
samoći sve dao, da pruži i uzima.
Bježao i vraćao se, na ljubavno mjesto,
nadao se susretu, što vrijeme otima.

Zato, danas nemam, volje da te volim,
da na astal bijeli, sve tebi ostavim.
želja to je jaka što je naprestano molim
da osjećaj pamti, pa da zaboravim.

Pola od cijelog

Prepolovi želju, viđećeš da možeš,
napori u veni, nek’ su na vrhuncu.
Ono što postoji, nek’ se živo javi,
u talas zaroni, obraz tvome suncu.

Neka u toj njivi, rodi sve sto hoce,
ovih vrana krila, kruže uvijek isto.
U rađanju nikad nije jedno voće,
samo suzom obrazi operu se čisto.

Utjehe su traganje i srećnom i tužnom,
nije čin rastanka razdvojio misli.
Porazno je lijepoj, da se zove ružnom,
zubi kad zabole, istinu su stisli.

Razumjećeš ovo, kada tebe snađe
budi srećan ako išta ti je jasno.
Veliko je ništa, kad te opet nađe
i mladosti tanjir, kad omažeš slasno.

Utjeha je hladna u srebrenom zvonu
Suza lijek svemoćni, za sav život takav.
Ljubav žuta svira u šarenom tonu,
da zagrljaj želiš, topao ovakav.

Nema tebi, bez tvog šuma rijeke,
obraz imaš, tek kad ga slijep vidi.
Kad se nadaš, istine su meke,
jer se gladan obraza ne stidi.

Budi srećan, čuješ li budalo,
opjevan si u pjesama trista.
Od svih njiva uvijek je ostalo,
da se hrani, opet želja čista.

Nemam tebi. ja pametnu reći,
nisam sebi umio pomoći.
Velik budi, da bi bio veći,
slijepom nada, usmjerava oči.

U zaključku život nije riječ, već tačka
okrugla me uvijek, dovuče za stolom.
Od biranja pravde, uvijek jedno drijema.
Dal’ je tuga sa osmjehom il’ sreća sa bolom?

Ova čaša moja, sad u tvojoj je ruci,
ogledalo božije sve će da postidi.
U sreći smo sami u prepunoj luci,
ne zna rijeka, tokom kog će sve da vidi.

Sad su stala sva moja stradanja,
izlijecio dušu jednom željom malom.
Moja cijela tačka uspjeh je padanja,
što me ljubav davi, tim sunčanim valom.

Rastanak

Te zime, tog petka sjećanje oživi
nemoj usne poljupcem bezveze da ljubiš.
Sve što je u pravu, lažima se krivi,
strašljiv je taj sanjar sa kim dane gubiš.

Evo ti probaj, ja sam sreću pekao,
dodir nek’ se miješa uz ukus ovakav.
I vuku sam davno u oči rekao,
da biće kao ja, i krvav i dlakav.

A ovaj svijet plavi, stvorilo je nadanje,
sve je ravnoteža, kad leti i tone.
Plod jeseni je život, osuđen na padanje,
pa slike iz oka, brzo uspomenom zvone.

Drvored tog kestenja stalno grli vjetar,
i sve željene košulje, jednom se obuku.
Udaljenih zvijezda, snovi su kapetan,
jer kad čovjek postaješ, savjesti se tuku.

Osjećanja zaključavam nek’ ih tama čuva.
I u vis sad bacam, ključić od kamena,
neka drugi nađe, taj vjetar što duva,
jer ja sam rastanak, sa kraja ramena.

Ono tvoje

Kad odlučiš da odletiš,
tamo negdje gdje ti želiš.
U mislima i na javi,
putuj smiren u toj glavi.

Kada nađeš ono tvoje,
a to čuva tamo neko.
Prigrli ga i tad shvati,
da te bas tu neko ceko’.

Kada vagon tvojih želja,
na stanici ne zatrubi.
Zavedi je iskrenošću,
pa je ljubi i zaljubi.

Pogledaćeš i vidjećeš,
da je vrijeme puno rupa.
I život je zalud bačen,
ako srce ne zalupa.

Dodir

Samoća kada dođe, s njom možes da pričaš,
da joj namiguješ, da se sa njom smiješ,
da joj sve pročitaš što u sebi pitaš.
Samoća je gužva gdje iskrenost kriješ.

Ona sama ode, a uvijek je tu,
i svakog dodirne, istinu da shvati.
Ona je što jesi u tom ogledalu,
samoća je savjest što te uvjek prati.

Sastojci samoće, preskupi su ovdje,
u njenom se krugu, pogledi ne važe.
I ta boja magle sa odlukom dodje,
i pobijedi istina sve laži, što laže.

Tu ne pričas meni, jer tu mene nema,
tišine uvijaće zidove tih hodnika.
I umićes istine nadanjem što drijema,
jer samo je nevjera, vjera za vjernika.

Ono što je ljudski

Ogluvljeli dani ćoravom se nude,
usne Boga zovu u tišini i samoći tajnoj.
Nema ko da pjeva, one snove lude
ni da hlada pronađe na toj njivi ravnoj.

Opanci se troše na nogama seljaka,
pletu se u kosi i sijede i kiše.
Otkucaji srca disanje su zraka,
a obraz je tabla na kom život piše.

Orao kad uzleti svi bi da ga gađu,
taj kamen u ruci snažno znojem stiskaju.
Slabost kod čovjeka sita je tom glađu,
jer su želje čaure koje prve prskaju.

Sazrijevanja žita i oblak iznad njih,
to je ista sloboda koju slutnja brani.
Putevi života nadanja su stih,
dok hrabrost dječaka, otac strahom hrani.

I Bog da te nagradi za sve što ti imaš,
da ti daruje sve što čovjek nikada imao nije.
I dalje češ milostinju od srca da primaš,
nećeš strahu priznati da ga slutnja krije.

Vrejdno življenja

Ja mogu u pelene boje zlatnih mahuna
da ti srce sačuvam ako hoćeš.
Samo da imam kašiku livadskog meda
i parče voska od pčela s planinske ispaše.
Kada ja to uradim i to bude gotovo bićeš vječito djevojka.

Srce će ti nositi vjetrovi,
a ono će dodirivati potiljke zlatokosih dječaka,
ali samo onih dječaka kojima su cipele uvjek za broj dva veće.
Onih koji mole kaldrmu korzoa da zasvira ritam njihovih koraka.

Srce će tek nakon pet godina prvi put zakucati.
Onda pravi otkucaje svake petnaeste godine.
Otkucaj tvog srca je sastavljen od čeznje strasti i nadanja.

I danas svako od tih zlatokosih djecaka,
koji su sada odrasli ljudi,
priznaju sebi svakoga predvečerja
da je za taj otkucaj bilo vrjedno živeti i bilo vrjedno čekati.

I svašta

Ja ne moram biti svjetlost nekog novog dana,
i ta kopča ne postoji koja dvoje spaja.
Pet sam punih proljeć isprao sa dlana
da bih stig’o do dva tvoja I tri moja kraja.

Eho koji čujem lijevo je od mene,
zar rastanak samo znači da te nemam više?
Ja sam želje mogao piti s rijeke presušene,
ali kako da zaplovim, kad tu rijeku s lica brišem.

Tvoja kosa zidom plovi mjesec kad je pun.
Tvoje malo na još tanje naučim da dijelim.
Sve bisere duše mijenjam za tvog pjeska trun,
baš svi grijesi tad se skupe u moj čaršav bijeli.

I svašta je moglo u tom tvom ne mogu!
Dah na rubu čaše vrisak je mog nadanja.
Nisu mi bez rana ni koljena poslužila Bogu,
tada gluvom Bogu svih mojih stradanja.

Kroz daljine

Ja od straha mislim da si predaleka,
ljute su te kiše koje pamet mute.
Čovjek je ko jagnje, strepi kada čeka,
kad ogromni koraci odmore da ćute.

Samo treba misli prepustiti smjeru…
Ja I sjenci prepoznam oči dok po zidu priča…
Rijeke plove k moru po so za večeru,
znam ja na kog liči lice mog vodiča.

Svom ćutnjom prepoznam da ćutimo blizu,
zbog tebe sa bijel kroz magle lukave
i sve čeznje usnama toplu nadu grizu,
da te nikad moje želje na miru ne ostave.

Kad ožive sjećanja-tišina im ruke dira…
I bezdan u sutonu osjeti dubine…
Zar se bijeg od ljubavi bez usana svira?
Il’ je moglo sve skroz bliže kroz iste daljine?

Obična stvar

To što plovi mojim mislima – to je mala obična stvar.
Mudrosti su ukusi presušenog začina.
Sam sam korak, kada kosmos dobijem na dar.
Život kuva gorko jelo na sto raznih načina.

To što plovi po mom moru, nije ritam talasa.
Dodiri su to tankih rastojanja.
A tuge su nešto drugo,
nešto veće,
nešto treće.
Sam poznajem srećne ljude, koje uvijek tužne srećem.

To je čvrsta opklada anđela I đavola I zauvijek važi.
Jednako si ja koliko ti molitve zatrče stopla.
Želje su kristali istine I laži,
sad vidim da su modri okeani od stakla mojih ogledala.

To je kad sam beskrajan, bilo u obući ili bilo da sam bos.
Ja prosjakov kaput prekrojim da bude mojoj duši sličan.
Zvijezde budu luke za mene bosonogog,
pa životom lutam, sve dok jesam za život običan.

On i ja

Nisu važne bore što je s mukom stekao,
istinu je tajne za sebe sačuvao.
Koliko je zora noću budan čekao…
Dječak da ne sazna – u glavi mu gruvali topovi,
dok je maleni čupavko šarene balone duvao.

Stijena je kamenčić cijelog vijeka moga.
Njih dvojicu zagrljene provlačim kroz prste…
To je ono čojsko što mi je od Boga,
taj je starac dječak, zub od iste vrste.

Često sanjam more od neba da razdvojim.
Sve ptice da zažmure dok ribe uzlete.
Svoj kamen iz cipele snažno tad da zagrlim,
Jer u desnoj sam, sam starac, a u lijevoj dijete.

Sve što meni branim

Kajanje je kantar što čovjeka mjeri,
samo zvijezde lako drže rastojanje.
Ni zvonik na crkvi ne zna snagu vjeri,
moj bol pravi lađu za to putovanje.

Ja sam tebi vjeran od kad tebe nemam…
Stiska me hladnoća tog zova planine.
A u satu oživjelo sve sto vrijeme sprema,
tad se borim da nadanjem ispunim praznine.

Očajanja zavežu čvorove beznađa
i sapun se istanji koji obraz čisti.
Kolijevki ja čitam bajku mojih svađa,
jer u ratu dobijenom uvek gube isti.

Vječito ja stradam-više se ne bojim.
Po dnu torbe preturam dan kojem se nadam.
Ramena mi slana što teretom znojim.
Želje lete visinama mog dubokog pada.

Zaludne su granice da te sebi branim.
Rane svih ratnika moju patnju bole…
Želim da sam koral, ljepotu da hranim,
ratove da zabranim kad se dvoje vole.

Uzdravlje

Noć će jutro izdati tek kad sunce grane,
jer ljubav I mržnja istom bojim cvjeta.
Nema tog prostora koji u mislima ne moze da stane,
i nije se rodio Bog što može Bogu savjet svoj da da.

Ima mnogo praznog u ljudskoj vječnosti,
Kad pjeva tuga to ćutanje priča.
Starost željno daje savjete mladosti
Kroz okruglu kockicu što bore golica.

Savjest kada pita dva su odgovora
i premnogo bolova stopalima plovi.
Svi putuju s nadom, nju sam Bog dariva,
život koji snivaš, mjesecom se lovi.

Vrijeme se I meri samo ljudskim bolom,
koliko mu ostaje padova I nadanja.
I ja budim zore za slomljenim stolom
da nazdravim danima za nova stradanja.

Obuća za život

Skok iz zaleta i kletva prije rođenja,
sumnja u datume, strah od poređenja,
skladište za prolaznost i obuća nošena…
Zar je to trpeza životnih učenja?

Kako da pokažem to što se ne vidi?
Kako da ispjevam to što se ne čuje?
Kako se sve ovom svjetu svidi?
Kako život uplete staze – kad se istim stazama jednostavno putuje?

Svaka ruka umije da boli i voli.
U jednom odgovoru živi bezbroj pitanja.
Kad me zime probude, kleo sam se noćima
da će duže ćutati sva nova svitanja.

Pola moje noći još je slatka žudnja.
Sva jata u odlasku, na tri strane lete.
Nadanja su mladost – u očima piše
a život u starosti najmlađe je dijete.

Sad obuću kupujem, ali ne za moja stopala.
Za jedan dan cvetao, a svaku noć venuo.
Pitanja je bilo zašto nisam letio,
odgovor sam dao da sam zemljom hodao
jer život je vrijeme i zna kud sam krenuo.

Zakletva tajne

Moraš da znaš da postoje tajne,
koje samo vjetrom možeš da napišeš.
Svjetlost u oku na biser zaliči,
srećan je život koji možeš rukama da dišeš.

Svakoj adresi pismo će stići.
I neće biti krajeva dok ima bar jednog početka.
Moraš u sebi skroz nisko sići
ako se poželiš u vrhove dići.

Hlad pravi odluku iz koje život nastaje.
Za duboke mržnje treba puno ljubavi.
Inati su vozovi, sa njima i odlaze,
a dobro u ljudima zauvjek ostaje.

Moraš biti dolazak odlaska.
Svojim rukama spojiti obale,
da lukavo sačuvaš padobran maslačka.
Uradi to sa osmjehom da se tajne ne bi odale.

Sve

To što je servirano čime se hrane tvoji mišići i tvoje tijelo,
to je sitan zalogaj iz najpliće rijeke.
Neostvarene želje, bile su i suviše tihe molitve za većinu Bogova.

Jednom moraju da te probude gromovi iz krila zmajeva.
I mora ostati srce od čitavog tvog tijela.
Tek ćete se tada upoznati,
slično kao na rođenju.

Biće to početak svih dugo očekivanih početaka.
Biće čistije i od istine.
Biće od slobode slobodnije.
Kad ti samo srce ostane,
onda imaš sve!

Zvona

Nek’ zbog mene jednom zvona zazvone

Koliko god da sam tražio odgovora nema.
I nikad mi nije bilo jasno
što se vasiona u mene zaklinje,
kad i sama ne vjeruje u vječitu ljubav,
čovjekove nade – te smiješne sudbine.
Nek’ zbog mene jednom zvona zazvone!

Nekad u nekoj budućoj čaši
usuće piće koje će zamirisati na mene.
Isjeće će meze od moje prošlosti
i pričaće priče, kako su me nekim čudom
voljele neke silne žene.

Priča o meni krenuće lako kao pero,
i biće sve glasnija, kao da je nadmetanje.
Tu će se čuti da drumom nisam išao,
već da sam oblacima kočije tjer’o.
I kako sam skupio sve poraze u jedno priznanje.
I tad kao i sada će tvrdnje kupati vinom
baš oni koji su me ovakvog poznavali najmanje.
Nek’ zbog mene jednom zvona zazvone!

Jednom je morala čaša da se slomi

Bajke ne bi imale kraja
kad bi u njima pisalo koliko ih je u meni disalo.
Za svaku novu stranicu krao bih slova iz plavog bukvara
i da sam tada znao što sada znam,
svakom bih samo svoju bajku pričao.

Ta bajka bi se zvala život i ne bi imala riječ moraš.
A glupo je vjerovati da sam baš morao ovako.
Da sam tada znao što sada vama pričam,
ja bih umio da odvojim aplauz od zavisti.

Znao bih da ubjedim cigane da se rađaju sa plavim očima,
skeledžija bi mi bio do kraja života zahvalan što bih mu mogao nacrtati
duboku rijeku i to u sred sredine jako žednog avgusta.

Svakom bih svom koraku prave puteve znao.
A žabama bih zabranio da gledaju u nebo odozdo
već da jednom nebo bude ispod njih.

Njoj nikako i nikada ne bih slao onolika pisma,
da sam tada znao što sada znam.
Shvatio bih da je ista kao ja
i da će voljeti još bezbroj puta u životu
I svaki put nevinije, požudnije i vjernije.

Da sam tada znao , ja bih tada svakodnevno brijao svoju glavu,
da što više sunca po meni bude prosuto I da se jasnije vidi koliko sam srećan.
Skupljao bih više osmjeha
koje bi blesavi I lakomisleni ljudi tako lako I beštedno razbacivali.

Te osmjehe bih slao u fabriku i od njih pravio maramice
koje mogu da obrišu samo suze djece koja nemaju svoje roditelje.
Ja bih sve predsjednike svih zemalja svijeta natjerao
Da provjeravaju svoje snove, zašto ih isti snovi noćima muče.

Oženio bih se proljećem, imao bih sedmoro djece.
Učio bih ih da je porodica najveći I najslađi zagrljaj na svijetu.
Djecu bih svakoga dana vodio na krempite I šampite,
a onog najmlađeg bih nagovorio da vidi
kako mu je slatko smiješan nosić u ogledalu jabuke prelivene šećerom.

Rođenoj sestri bih kupio okean,
bratu štap za maštanje.
Majku bih bar jednom mjesečno vodio u bioskop,
a oca bih stalno zaključavao u špajz gdje stoje tegle sa pekmezom pune ukusa djetinjstva.

Ljude bih molio da shvate da su im šake grane,
a njihova srca stabla.
Davao bih medalje za svaki pokušaj, da bilo ko prepozna šta mu je najvažnije na svijetu.

Tako bi bilo na sve strane mnogo takmičenja u ljudskoj dobroti
i svakog dana bi se svi hvalili sa sve bolji rezultatima.

Skijao bih kosom po vodi,
a sa ajkulama isključivo pio domaći sok od drenjina.
Shvatićeš me da pričam šale, ali da sam znao da ne moram
i da mogu drugačije svoj život da živim,
ja bih ga zaista živio ovako.

I šta bih ja sve još.
I samo, kako bih ja sve još
a i vi biste slično možda kao i ja
Samo da niste nekako morali….

Šapat

Skupljam kiše da ja jednom ulice pokvasim.
Rugaju se nadanja što sam te odbranio.
Duša ima sto prostora, a gdje da te skrasim?
Bez prestanka ti se rađaš gdje god da sam te ranio.

Zašto svud u meni stalno ljudi žive?
Dal’ su smrt i život iste polovine?
Je li savest pravac te linije krive?
Razlog zašto crnoj boji prijaju bijeline.

Osjećaj je prazan prostor kad ljubavi nema,
niko nikad nije čuo kako želja raste.
I zidanje mog života san je kojii drijema,
tiho kiše šapcu strehi kad odlaze laste.

Želja

Postoji li iko, ko je saznao šta je to želja?
I koliko loših stvari i postupaka putuje
i živi u toj jednoj riječi?

Da li ona stvarno ima moć
da nasluti svoj cilj?
I ako možda i može onda sam siguran,
da taj dugo isčekivani cilj
barem tri puta promijeni svoj oblik do konačnog.

Odavno sam prestao da okrivljujem
i da prepoznajem krivce …
Bilo u sebi ili u drugima.

Za sve što se zbiva u mom životu,
već odavno postoji upisan put
koji ima jasne smjernice.

Uz sve moje napore – ja sa njega ne mogu skrenuti,
niti mogu nagovoriti linije da promijene smer
u kom se moj život kreće.

Zbog toga je i sve ovako i zbog toga ovoliko
svega nosim i rasipam…

Tijela putuju sve ok služe životu.
Naša ljubav je jednostavna I laka.
Mi smo previše tvrdoglavi I previše komplikovani
za njenu skromnu jednostavnost.
Zbog toga nas rastavlja I odbacuje.
Onda neka zastane I neka ostane tamo gdje ona hoće.
Osjećam da će nas tako bolje cijeniti
i da će nas se duže sjećati.

This post is also available in: енглески