Mr Aleksandra Popović

“ Školjka mora biti povređena da bi biser postala, i taj koji te je nekad povredio ne zna da te je time u remek delo pretvorio.”

Koloristička vegetacija Milutina Obradovića

Milutin Obradović je pre svega umetnik uzbudljivog likovnog izraza. Njegova platna u svojoj prirodi nose nešto esencijalno, strasno, eruptivno, jedan eksplozivan karakter sav okrenut iskonskoj energiji života. On prirodu oseća otvorenim čulima. To je fatalna snaga dramatično sabijena na malom prostoru. Pri prvom susretu sa ovim delima jedino što osećate je da ste naleteli na koloristički prasak koji vas je u momentu napao, zauzeo i obuzeo, da se osećate potpuno osvojenim, i pomalo nemoćnim da u sebi primite toliku bojenu silu. Tehnika je složena, likovno znanje bogato i provereno iskustvom. Ovaj metnik poseduje intelektualnu bistrinu kojom razume svet, ali i odvažnost da se zaleti u najdublje virove života.

Zadržati se samo na tehnici, zanatu, virtuoznosti slikanja, značilo bi sve osim pogoditi suštinu. Ovde brzo dođe trenutak kada ni racionalnost ni reči više nemaju snage da prevedu oblike likovnog jezika, jer su oni pre svega psihološki, a tek onda vizuelni fenomeni. Bez čulne i emocionalne percepcije njegovih platana nikakav validan zaključak nije moguć. U naslovima i sadržaju dela poput Vraćena ljubav, Susret je dječak kao ja, Gdje smo od sebe zaboravili pola, Kajanja se pažljivo slušaju, Vjerne su mi samo prevare, Žute su ljubavi crvene boje, I nemam obične želje i nemam obične grjehove itd., jasno je uočljivo da je emocija primarna sila ovih slika.
Umetnik slika jedan svet u sebi dramatičan, silan u naponu, zvučan u boji. Ponekad se čini da je sav problem njegovog bića da izvuče usijano jezgro iz sebe.To je čitav arsenal najrazličitijih emotivnih stanja. Za radost, tugu, melanholiju umetnik vešto nalazi sredstva i odgovarajući likovni jezik, i uspešno ih izmiruje sa onim što u datom trenutku oseća.
Boja je svakako primarna sila, ona je oslobodila prirodu i prokrčila put ovom neobuzdanom temperamentu, ona je ventil koji se otpušta da umetnik u sebi ne strada. To je koloristička vatra koja je u stanjima povišene emotivne napetosti negde morala da bukne u ličnom obračunu sa slikom. Boje su zrele, ozvučene i ozračene, boje ličnih i nagonskih stanja. Ovakva koloristička vegetacija mogla je da nikne samo iz dobro natopljenog platna. Umetnik se ne trezni od boje, svaki ton je začinjen i pojačan. Boja se po slici šeta slobodno, nastaje i nestaje, izvire i ponire, podstiče ritam i ekspresiju, smiruje i izaziva sukobe.
Čini nam se da Obradović jedino slika na plus četrdeset, u dvanaest popodne. Ovo je slikarstvo prezrelih, avgustovskih boja koje ovaj slikarski organizam drže u stanju napregnutosti i prepunjenosti. To su boje zrenja, raspuklog voća, intenzivnog zračenja, zlatnog ušća, toplotnih promena, boje izmaka leta i rane jeseni, taj sveži kolorit nam širi pluća.

No pitamo se, šta se krije iza ovog impulsa koji u nezadrživom razvoju prati bujica izliva emocija. Ispod te uskovitlane bojene mase, ispod epiderma slike, gusto sazidane materije, krije se oblast jedne lične, osetljive, intimne ispovesti. Iako slika lako i nadahnuto, ovaj koloristički reljef u sebi sadrži složene puteve. Iza ove robustne forme krije se diskretna lična poezija: bezbroj bojenih bregova, isprevrtanih, nepravilnih, punih žila i pukotina iz čijih otvora se naziru tajne, tajne koje kriju jednu potpuno drugačiju prirodu ovog umetnika. Sve ove crvene, zelene i žute, putuju u donji nevidljivi svet odakle su i potekle, sve ono što se dešava na površini platna hrani se podzemnim vodama.

Tu neobuzdanu kolorističku masu, koja preti da se otme, umetnik kroti dugim nervoznim linijama. Te bele uzde kao da žele da stišaju temperament i spuste temperaturu, da odvrate pažnju sa glavnih površinskih zbivanja. Njegove linije su bez stajališta, duge, nervozne, uporne, osvajačke, odlučne i smele, precizne i pokretljive, one su EKG ove slike. To su otisci onih istih linija života sa njegovog dlana. Ta razapeta mreža nije ništa drugo do kostur koji drži goropadno masivno telo slike. Crtež je savitljiv, precizan i siguran.
Glava konja je dominantan, neizbežan motiv na svim Obradovićevim slikama. On je tu, da nam ispriča drugu stranu priče. To nije paradni konj, čija snaga leži u brzini, naglašenoj masivnosti i prepunjenosti hemoglobinom. To je ćutljivi junak, skroman, pomalo stidljiv, odsutan, pognut pred teretom kolorističkih zbivanja. Njegova snaga leži u nenametljivoj i uzdržanoj mudrosti, u tihom disanju. Oči su mu umne, zasoljene patnjom, krupne vizantijske oči koje nemaju dna. Njegov kas je tih, neznan, ali je uvek jasno da u tišini čujemo najtiše zvuke, da samo u samoći saznajemo i spoznajemo ono neviđeno i suštinsko u sebi. Ova glava je umetnikov autoportret, to je onaj Obradović sam sa sobom, u odsustvu društva, u tišini neke bele prazne metafizičke sobe, čiji su prozori okrenuti ka horizontu mora, horizontu podvodne samoće. Glava konja je umetnikova maska, jer umetnik zna da se samo pod maskama i suzama može sazreti, pod patnjom i bolom biti dorečen do kraja. Ona je odraz Milutina muškarca, ali i Milutina dečaka.
Usred svih ovih živih zbivanja, konj stoji sam, izolovan. On sebe misli, osluškuje, kao da ima silnu potrebu da svoje misli i doživljaje saopšti, da ih samom sebi dovikne.

Celokupna scenografija upotpunjena je dekorom detinjstva. Poreklo ovih sanjarskih vizija treba tražiti u Bijelom Polju, podneblju u kom se umetnik rodio. Sve što je davno u umetniku potonulo, slikarsko ulje je na površinu izbacilo. Njegove slike su vrelo oslobođenih uspomena. Koliki je značaj ranog detinjstva, kao i osećajnog iskustva tog perioda ne treba ni govoriti.Ti sadržaji pretvoreni u sećanja postala su nepresušni izvor stvaralačkih podsticaja. Slikareva vernost zavičaju i detinjstvu je nepokolebljiva. On na svet i danas gleda dečijom dioptrijom. Njegov nadrealizam je osoben, bez pozajmica tuđih misli, skrojen samo u mašti i sećanjima na visoke vitke zvonike, na neka neobična krilata bića dečačkih snova, komade belih obala, produžene senke letnjih raspusta, polomljene prozore neke stare kuće, mirise odela koja je u detinjstvu nosio. Obradovićeve slike nose romantiku i ornamentiku orjentalnih ćilima, one podsećaju na šareni molitvenik na kome Sunce kleči.
Ovaj nestali idilični svet u kome se rodio i odrastao, kruni se pred naletom novih vremena. Sve novo podiglo je staro na počasno mesto. Vizije prožete setom i neutoljiva žeđ za prošlim imaju značenje poništenja realnog života, često ravnodušnog i hladnog.
Iako na prvi pogled izgleda da su ovo slike ispreturanih dečijih misli, uskomešane atmosfere bez jasnoga reda, ipak u svemu tome ima mnogo smisla, sve je tu, sve je važno i sve sačuvano.
Poreklo ove umetnosti treba tražiti u umetnikovoj dvostrukoj prirodi. Milutin Obradović i u životu i na platnu vodi ubrzani život. Njegove slike ne priznaju vreme u svom formiranju, one kao da buknu u trenutku koliko traje i impuls. Milutin je čovek strasti, lako zapaljive reči, plahovite prirode. On na svet gleda iz ključalog agregatnog stanja. Portretom konja on sugeriše onu drugu, udaljenu, stidljivu, samotnu, nepristupačnu prirodu svoje ličnosti, zaključanu u riznici njegovih užarenih očiju. Za Obradovića slikarstvo nije zanimanje, već opsesija, poezija i najintimnija ispovest. On ne slika da bi stvarao već da bi kao čovek opstao.

Radoman Čečović

MALA MEDITACIJA PRED SLIKARSKIM SNOHVATICAMA MILUTINA OBRADOVIĆA

(ne koso, ne sa strane, već pravo, kao oko u oko)

To je kao da uđeš u svijet, sam sebi dovoljan i sam sebi stvaran. Svijet koji ništi estetsku distancu između onoga ko vidi i onoga ko zna. Sa jedne strane si ti, precijenjeni homo faber, narcisoidni homo sapijens i ekspanizonistički homo technologicus. Sa druge strane, koju čini svijet­platno, jeste prostor u koji imaš sve manje hrabrosti da zakoračiš. Ne zato što ne znaš smiso iskoraka u prostor estetskog viška već što nisi siguran da ćeš se sa te strane vratiti onakav kakav si ušao, precijenjen, nesiguran i umišljen. Ako se ne vratiš takav, strani sa koje si zakoračio više nećeš biti potreban. Toliko o nedoumici čitaoca­gledaoca teksata­platna. Slikarsko djelo Milutina Obradovića, ovo posljenje, iz vremena opsesivnog insistiranja na motivu konja, nema potrebu za potvrđivanjem sebe kroz dekonstruktivne ekskurse svih onih malih i velikih istina o svijetu i čovjeku, kojih je prepun taj heterogeni ( i sve heterogeniji) poststrukturalistički ambijent. To je prije svega, i iznad svega, potpuno nova matrica koja iznova konstruiše jednu sasvim novu vitalističku idejnost na kojoj bi trebalo sagraditi (ponovo) sve ono što je precijenjenost, narcisoidnost i ekspanzionizam ljudski porušio i razgradio. Dočarani svijet u djelu Milutina Obradovića nema obrazinu filozofsko­nacionalne uravnilovke sa ostatkom poznatog svijeta ni munkovske zgroženosti nad svim onim što dolazi poslije priznanja da je čovjek čovjku ipak vuk.

Njegovo djelo istorisjkom narativu, vertikalnom i horizonatlnom, suprostavlja sasvim suptilnu poetsku idejnost čovjeka kao bića koje se prije svega igra. Njegov konj nije destilat psiho­socijalne vreve atomskog doba, nije katarzična vizija vemićevskog Atlasa na čijim epsko­mitskim ramenima počiva svijet, niti je degaovska impresionistička trijaža simbola. Obradovićev konj simboliše jedno novo božanstvo situirano u osjećajnosti djeteta koje razgoračenih očiju, bezazleno i divno naivno posmatra ono što je od svijeta ostalo. A ostalo je taman toliko da se može početi iznova, drugačije, i ako ne pametnije, ono bar ljepše. Obradovićev konj nikada neće donijeti nevjestu ispraćenu pucnjima pripitih plemenika, nikada neće na ludim bojištima preskakati mrtve i ranjene, niti nositi barjak onoga koji frenetično priziva cara i otadžbinu. Taj konj, dijete, dete ili dite, kako već besmisao imenovanja zapovijeda, samo će jednim okom, krupnim i čistim, nedremanim, osmatrati sve ono što od svijeta ostaje. Zato on, na platnu­svijetu, nikada nije sam. Nikada nije sveden na ekspresivnost portereta, već je uvijek najekseksponiraniji dio plana koga sačinjavaju detalji iza njega. A iza su možda sjećanja, možda nadanja, možda i ljubav, koju autor principijelno pozicionira na sam vrh vredonosne skale. Simbolički potencijal motiva konja u slikarskom djelu Milutina Obradovića ima još jednu karakteristiku. Naime, motiv definisan na ovaj način nema eksplicitno značenje prirodnog roda: ni muškog ni ženskog, a samim tim nema ni jasnu identitetsku nominaciju baziranu na aktivizmu principa Erosa ili Tanatosa.On je zato najbliži objediniteljskoj, sinergičnoj sili suštine kosmičkog ili božanskog. A ta suština sebe oblikuje ili samooblikuje kroz oko čitaoca­posmatrača, kome je jedino ostalo da se nada kako postoji prostor u koji se mora i smije zakoračiti, bez rezerve.

Milorad Stanijev Širajski

MISTIČNA DRAŽ SLIKARSTVA MILUTINA OBRADOVIĆA

“To je kao da uđeš u svijet, sam sebi dovoljan i sam sebi stvaran. Svijet koji ništi estetsku distancu između onoga ko vidi i onoga ko zna.”

“Sa druge strane, koju čini svijet­platno, jeste prostor u koji imaš sve manje hrabrosti da zakoračiš.”

Da, to je vanvremenska podsvesna legenda o Bukefalu, bikoglavom konju Aleksandra Karanovića – Makedonskog. Konj s onog sveta koji jahača kroz san nosi do ostvarenja nadsna. Oborio si kolektivno, nesvesno na platno i divim se tvojim slikama, koje nisu slike, već patvorena meditativna molitva. Da, upravo ih gledam. Vrhunski kompoziciono, tematski i koloristički izbalansirano. Sazreo si u vatrometu zenitalnoj multiintimističnosti. Vrh vrhova. Nema jače.

Moram biti iskren, ne znam drugačije da objasnim, ali zavidim ti na zdravom pristupu i orginalnoj obradi. A ne to je samo drugi krik istog bola i jeke i naboja slobode. Apsolutni raritet si, originalni.

Očigledno i nepobitno „ludilo“. Nemam ja baš adekvatan vokabular da opišem energetski atak sa tvojih dela. Za tvoje slike trebalo bi skovati novi rečnik. Prvo što mi ostavlja utisak posle zidova Altamire, milenijumski zastoj civilizacijski zastoj do tvog opusa. Očigledno je Obradoviću, da ovo imaš s rođenjem i slikarstvo donosiš maestralno ispunjeno i eruptivno.

Aleksandra Simeunović

Fasciniranost psihološkim značenjima koji se prožimaju kroz motive na slikama definišu prepoznatljivost stvaralaštva Milutina Obradovića. Povezanost egzotičnih motiva sa mističnim, a sve to zajedno, smješteno u natprirodni svijet – očigledan i namjeran kao i dobro smišljen i precizno odrađen, slobodno se može reći je izlet u čudesan svijet snova ispunjen nadrealnim i pokazuje senzibilitet mladog umjetnika i njegovu skolnost ka simboličkoj apstrakciji i vizionarstvu. Istovremeno, na slikama se uočava i sklonost ka različitim narodnim izvorima, a u velikom broju su prisutne i pojednostavljene predstave koje podsjecaju na dječiji crtež – arhaični motivi karakteristični za umjetnost domicilnog stanovništva južne amerike kao i motive iz narodne radinosti balkanskih i blistokoistočnih motiva, koji su karakteristični na ćilimima i zemalja dalekog istoka­ ornamentalnog stila SAZ koji karakterišu kompozicije izvijenih listova i cvjetova u kombinaciji sa životinjama, a najčešce su to predstave ptica, konja i pasa.

Motive koje vidimo upotpunjuje i daje im posebnu dozu zavodljivog i mističnog paleta kojom slikar stvara svoja umjetnička djela tako da kompozicije poprimaju snažan strukturalni integritet i daju jednu zanimljivu priču u kojoj je u jednom trenutku posmatrač siguran da je ipak umjetnik prikazao neki drugi dio, na sasvim drugom kraju svijeta. Zastupljene boje su jako lijepo uklopljene jedna u drugu da se ne vidi prelaz, pa izgleda kao da izlaze jedna iz druge, što dodatno daje mističnu draž slikarstvu Milutina Obradovića.

Sabaheta Beka Masličić

Ovim ciklusom slika Milutin Obradović iskazuje veliku stvaralačku energiju i slikarsku elokvenciju, sa jako izraženom vizionarskom snagom u jedinstvu sa poetskim i slikarskim iskazom. On stvara za slikarske pojmove djelo koje doslovno prati svaki trenutak njegovog života i poetskog stvaranja.

Njegove slike su u vezi sa svjetlosću na kojima konj simbolizuje moć, slavu, veličanstvenost, nadmoćnost, ljepotu i vjernost. Obradović simultano i sukcesivno kadrira konja spajajući stvarno i nestvarno, gdje se miješa namjerno i svjesno, mašta i instikt, otvara svoju paletu i bilježi neku vrstu vlastitog toka svijesti ili navale sjećanja. Ritam ovih prizora i njihovih obojenih površina djeluje sugestivno, a atmosfera je između sna i jave, sadašnjosti i prošlosti. Stvara slike na sasvim osoben način polazeći od viđenog prema izmišljenom od istraživačkog ka stvaralaćkom preobražavajući zbilju u magično. Prizori na ovim slikama vezani su za dinamičnost objekta, islikani sa nizom simboličnih oznaka, lakše ili teže čitljivijih poruka. Te poruke i simboli oslanjaju se na stare i daleke kulture ( vizantijsku, islamsku, špansku), u ovom ciklusu ih umjetnik zamjenjuje bliskom kulturom svog podneblja i istorijskog miljea.

Atmosfera i sadržaj slika sa minucioznim islikavanjem liče na prizore tajanstva. Urađene su u zemljanim, oker, plavim tonovima do bijelih slika u prefinjenim tonskim odnosima, postale su čini se znak prepoznavanja ovog slikara. On takođe sa lakoćom uspijeva da održi kompoziciono jedinstvo slike dok virtuozni i vijugavi potezi površinu čine dinamičnom. Ovo slikarstvo je metafizicka projekcija nekog življenja i bavi se linijama koje teku poput arabeske sa crno­ bijelim, plavim, crvenim, sivim linearnim ritmovima koji se po prostoru platna kreću, povijaju, rastežu sa takvom energijom za koju osjećamo da bi se mogla nastaviti i izvan područja slike. Dosao je do izuzetno sadržajnog koncepta gdje je dostigao gotovo poetsku viziju tišine koja nas vodi u gotovo metafizički prostor sjećanja i naslućivanja. Površinu ovih slika osvaja strpljivim islikavanjem, a kada nam pogled predje u drugi plan žive osmišljene i umekšane forme drugog tonaliteta.

Njegove slike su u domenu lirske asocijativne apstrakcije, suvereno ritmčki osmišljene i razigrane, djeluju monumentalno, mistično i svečano. Takođe ove slike sadrze u sebi i mnostvo malih svjetova, pune skrivenih značenja, slutnji i misterija, čvrsto povezanih u jedinstveno jezgro čije pikturalne vrijednosti i grafizam svojom slojevitom strukturom izazivaju impresivne vizuelne utiske. Poput kakvih renesansnih slika nastalih u nekoj likovnoj arheologiji u kojima se susrećemo sa vremenima prošlim, njegove slike su izvedene veoma zgusnutim linijskim repertoarom, tonskim finesama, virtuoznom kaligrafijom ekspresivne intonacije.

Obradović stvara čudesne slike ali i bogastvo jednog zgusnutog, punog životnog likovnog jezika, jezika ljubavi i slikarske strasti.

Slobodan Bobo Slovinić

LIKOVNA SAGA O PEGAZU I NADAHNUĆU

Kada se obuhvatno promišlja, posebno ako se svestranije posmatra i dublje analizira likovno stvaralaštvo Milutina Obradovića (Bijelo Polje,1979), počevši od njegove debitantske pojave na crnogorskoj likovnoj sceni u Petrovcu (2002), preko njegovog izlagačkog predstavljanja u Novom Sadu (2004), Budvi (2007), Šapcu (2008) pa sve do ove aktuelne eksplikacije, može se zaključiti da je on kao ličnost prešao značajan životni put, te da je kao umjetnik, na određen način uspio da sublimira, idejno definiše i likovno artikulira svoja prolazna kreativno – likovna snoviđenja. Nakon cetinjskih akademskih studija, zaputio se rijekom bez povratka, u sasvim neizvjesnu stvaralačku avanturu, sa veoma solidnom umjetničkom naobrazbom i značajnim artističkim umjećem. U svojim prvotnim romantiziranim radovima, na granici sna i jave, međusobno je suprostavljao geometrizirane, krute oblike sa mekim i životnim formama antropoloških egzemplara, insistirajući na toplom koloritu i mediteranskoj atmosferi, u kojoj svjetlost naprosto rastače atributivne konture. Tokom stvaralačkog procesa, Obradović je permanentno razvijao svoju osebujnu pragmatiku, uvećavajući značajno broj protagonista i eksplicitno obogaćujući elemente svojih likovnih prizora. Istodobno, Obradović je za sobom ostvario oprobane poentilističke uzanse i otpočeo je da fakturalno razigrava tretiranu ravan i da gradi neki vid kolornog strukturalizma. U takvoj konstelaciji, arabeskalni crtež, između ostalog, postaje i lapidarni element koji keherentno povezuje razigrane hromatsko – oscilatorne arealitete, a konstanta svih njegovih ostvarenja i dalje toplo i osebujno mediteransko ozračje.

Ambijentalne vrijednosti, zapravo podneblje u kome je umjetnik ponikao, rodna gruda a posebno brojna predanja kojima se zadoji u dječačkoj dobi, postaju neiscrpno inspriativno vrelo kojim se brojni umjetnici nadahnjuju tokom čitavog svog stvaralačkog života. Milutin Obradović upravo pripada toj vrsti kreativaca, duboko u podsvjesti pohranjena su i zauvjek zapretena kazivanja njegovog đeda, u kojima posebno mjesto zauzima, moćan i stamen čovjekov prijatelj, na kome se sigurno jahalo, junački vojevalo i gizdavo zulumćarilo, koji je teglio ralo u drljaču, a koji je posebno ukrašen vukao i kola sa razdraganim svadbarima. Taj ponosni, svečano okićen pegaz, to naprosto mitsko stvorenje, usidrilo se na mnogim prethodnim, ali i na gotovo svim najnovijim Obradovićevim platnima. Kao čudesni simbol muževne snage i moći, on postaje bazni nosilac svih njehovih kompozicionih postavki. Bilo da je riječ samo o plemenitoj fizionomiji glave, snažnih vilica, čulnih nizdrva, osjećajnih očiju, ili pak cjelokupnom korpusu u moćnom naponu. U tojizuzetno poticajnoj, povijenoj formi vrata i izdužene lobanje, koja zauzima dvije trećine tretirane površine, Obradovič slikarsko – crtački ispisuje, bilježi brojna intimna kazivanja i vlastita snažna emotivna stanja. On naprosto ima neodoljivu potrebu, kao što je to imao nekada njegov đed, da moćnim energetskim potencijalom uz pomoć brojnih bioloških i zoomorvnih simbola, te raznovrsnog predmetnog rekvizotorija, sazda najčudesniju, vlastitu likovnu sagu o ljubavi, patnji, žudnji i nespokoju.

Prilikom svestranijeg razlučivanja njegovog aktuelnog slikarskog postupka, zapravo prilikom analize Obradovićevog tehničko – tehnološkog metoda, moguće je uočiti nekoliko prilično karakterističnih faza. Na preparirano laneno platno, u prethodnom postupku, Obradović nanosi brzosušeću neutralnu modeling pastu, kako bi plasticno razigrao tretiranu ravan. Nakon kraćeg prosušivanja, on intezivno vrši koloritno naslojavanje želatinozno – likidnom hromatskom materijom, koju potom špahtlom, djelimično uklanja sa površine. Na takvoj rustikalno hrotomatskoj podlozi, vođen brojnim asocijativnim sadržajima ali i intuitivnorefleksivnim pobudama, Obradovic vješto islikava raznovrstan simbolički asamblaž. Prisutni su brojni ptičiji, riblji, cvjetni, lisnati, voćni, povrćni i drugi egzemplari, numeričko – slovna znakovnost i razuđena ornamentalnost. Yatim, tu su pojedinačne solitudne, uparene ili pak međusobno upletene homoidne i zomorfne minijaturne figure u nekoj nemuštoj komunikaciji. Naprosto se uz značajnu kauzalnost, osjeća neka vrsta velike raspričanosti, tajnovitog pripovijedanja ili zagonetnog kazivanja. Obradović permanentno vrši kako mjestimičnim otiskivanjem, tako i bravuroznim islikavanjem značajno hromatsko obogaćivanje svih svojih raskošnih prizora. U funkciji je kompletan registar toplih tonova, atmosfera je zrela, a samo pojedinačni, reski i hladni akordi, katkada zazvuče doneklo zagaslo i kontrapunktno. Svi eksplikati ove aktuelne, eksplicitno figuralno­ romantizirane postavke, barokno su razigrani gotovo do potpunog krešenda. Svaki pojedinačan scenski prizor, reflektuje sam sobom enormnu količinu moćnog energetskog naboja, Obradović, odista bogato oslikan i naprosto iskićen centralni supstrat, znalački prezentira pretežno na svjetlijoj pozadini, ali sasvim moćno djeluju i oni aplicirani na tamnom fonu. Ukupno posmatrano, recentno likovno stvaralaštvo Milutina Obradovića zasigurno je u ulaznoj putanji, treba očekivati da će se ono fazno transformisati, logično pretakati i dalje pozitivno razvijati.

This post is also available in: енглески